COFFEE RITUAL
Jos jedno tmurno londonsko rano popodne. Po ustaljenoj navici
odlazim u obliznji kafe na svoj single espresso. Na moju narudzbu
barista odgovara uvijek istim, za mene, glupim pitanjem:
-To take away or drink in-?
Pomalo ljut sto ne razumije moje navike i navike Mediterana u
sebi se raspravljam sa njim, kao da je on kriv za ovaj sudar svijetova
koji se oko mene svakodnevno iznova zbiva. Kako je moguce uzivati
u kafi koju pijes iz kartonske solje, jos sa plasticnim poklopcem,
a pri tom juris za autobusom, ulazis u podzemnu zeljeznicu ili sjedas u
automobil u kome cak ima i rupa posebno dizajnirana da ovisnici o
kafi mogu bez vecih teskoca da je odloze izmedju mjenjanja brzina ili
pomjeranja poluge za aktiviranje pokazivaca pravca? Svaki put
izlozen ovakvom pitanju dodje mi da mu kazem:
''Pa zar ne vidis da ne pripadam tom soju koji pije kafu s nogu i iz
plastificirane kartonske solje?''
Pijenje kafe ili kafenisanje predstavlja ritual. Manir pijenja kafe na
Zapadu razvijao se zadnjih 350 godina. Kroz raznovrsno dizajnirane
solje i soljice, nacine njihovog drzanja, rukovanje kasicicama,
nacinima serviranja, konzumiranje ovog napitka ritualizovano je od
strane visih esalona zapadnog drustva.
Kafa se danas pije u trku, u tranzitu cesce nego u coffee houses ili u
kucama.
Ja ocito da pripadam izvornoj, italijanskoj skoli espressa vise
nego ovoj modernoj koja je dosla iz Seattle-a.
Espresso, cappuccino, latte i macchiato su stigli na Ostrvo, ali jos
nisu postali ritual kakavo je nekdasnje pijenje kafe u coffee houses
ili pijenje caja u cajdzinicama. Njihovo putovanje do Ostrva je dugo
trajalo. Sjecam se kada sam ja stigao ovdje prije dvadesetak godina
mogla su se na prste jedne ruke izbrojati mjesta koja su sluzila
espresso i cappuccino. Tek dolaskom velikih coffee lanaca ovi napici
postali su dio ostrvske svakidasnjice. Danas mozete i u pabu naruciti
espresso i cappuccino, a da vas niko zacudjeno ne pogleda kao sto
bi se to dogodilo ranih devedesetih.
Uzevsi ''Times'' sa obliznje police, koji ovog puta nije bio
ispreturan i raskupusan vec uredno presavijen sa svim dodacima,
uvalio sam se u koznu fotelju da uzivam u svom nesto malo
produzenom espressu, dvoumeci se da li da ga popijem u tri ili
cetiri gutljaja. Okupiran mojim omiljenim kolumnistom
nisam ni primjetio kad je za sto neposredno
do mog sjeo par u poodmaklim 80 -tim. Ona u rozikastoj
jakni sa bordo beretkom, blago nakrivljenom na desnu stranu
ispod koje su se presijavali srebrenasto bijeli pramenovi
svjeze frizirane kose. Tamno zelene rukavice bile su uredno
odlozene uz ivicu, kozom tapicirane klupe.
On u zelenkastom tvid sakou sa stapom prislonjenim na
sto i obaveznim slusnim aparatom koji se nazirao u desnom uhu.
Posto je gospodski i sa stilom posluzio svoju damu cappuccinom
donesenim sa pulta primakao je soljicu espressa i poceo
lagano da ispija. Na stolu ispred njih stajala je brosura pogrebnog
preduzeca sa uslugama koje se nude.
Gospodja je pocela da lista i pregleda stranice sa sanducima ,
cvijetnim aranzmanima i ostalim artiklima iz ponude.
Zaintrigiran onim sto vidim nastavio sam da pratim njihov
odabir pogrebne opreme sakriven iza rasirenih stranica ''Times''-a.
Gospodja je listala i birala, povremeno bi konsultovala svog supruga
ako ne bi bila sigurna u svoj izbor. On bi samo pokretom kaziprsta ili
potvrdjivao njen izbor ili sugerisao prvi sledeci na istoj stranici.
Kao da kupuje sedmicne potrebstine u obliznjem supermarketu,
svoj izbor ona je iz prospekta prenijela na bijelu ceduljicu
koju je njen sijedi gospodin odlozio u unutrasnji dzep svog sakoa.
Tiho i bez mnogo razgovora uz povremeno njegovo
zapitkivanje da mu ponovi sto je rekla, odpili su svoje kafe,
pokupili stvari i napustili kafeteriju.
Dugo sam ih pogledom pratio kroz izlog, razmisljajuci o
onome sto sam upravo vidio.
Ko rece da ritual kafe odumire?
