Thursday, July 2, 2015







PISANJE   SLIKE


Nije lako pisati o onome sto se vidi na slici.
''Kako neko moze govoriti o boji?'' rece Brak.
Gledati, misliti sliku...treba puno znanja, informacija,
dara, paznje, sklonosti ka vizuelnom...
Usmeno ili pismeno definisanje kreativnog rada klizava
je rabota, jer umjetnost se cesto neprijatno odnosi
prema rijecima.

Uprkos cinjenici da mi engleski jezik nije maternji, kad
god bi mi u ruke dolazili tekstovi o likovnoj umjetnosti, a
posebno izlozbeni katalozi, pisani srpskim jezikom, bivali
su mnogo nerazumniji nego slicne pisanije na engleskom
jeziku. Ovome treba dodati i govore prilikom otvaranja
izlozbi likovnih umjetnika. Isprva, mislio sam da se radi
o slucaju. No, tokom godina, upornim pracenjem likovnih
zbivanja kod nas i na Ostrvu, shvatio sam da se ne radi o
slucajnosti. Taj trend ka nerazumljivom i nepristupacnom
komuniciranju sa onima kojima  bi ta likovna djela trebalo 
da su namjenjena, uzeo je maha.
Tesko shvatljive recenice, do pucanja nabijene stranim 
izrazima, nespretnim prevodima i rogobatnim konstrukcijama,
ne preporucuju ove tekstove za opusteno i razumljivo 
iscitavanje.
Pretpostavljam da autori tih tekstova misle da nije moguce i
uputno pisati o umjetnosti, a da te svako razumije ili sto je
po njima jos gore, da se vecini ta umjetnost i dopadne.
Vjerovatno, reci ce oni, ako je svakome razumljivo i dopadljivo
umjetnicko djelo, kako za ime boga, to moze biti umjetnost.
Imajuci u vidu ovaj nerazumljivi jezik, kako pisani tako i
govorni, koji se koristi u prikazima savremenog likovnog
stvaralastva kod nas, nije lako pobjeci utisku, da ni samim
autorima tekstova stvari nisu bas jasne. Jer nije bez razloga
receno: ''Sto nije jasno na papiru nije jasno ni u glavi''.

Likovno djelo trebalo bi publici predstavljati, tumaciti, interpretirati
na jednostavan i razumljiv nacin. I evo nas opet kod Braka:
''Definisati nesto je zamjeniti definiciju sa nesto''.
Da stvari nisu uvijek bile ovakve kod nas dovoljno je procitati
clanke i eseje Milosa Crnjanskog izmedju dva rata u kojma on
pise o slikarima i vajarima i njihovom stvaralastvu: Petru Dobrovicu,
Paji Jovanovicu, Ivanu Mestrovicu, Jovanu Bijelicu,
Milosu Golubovicu, Pasku Vuceticu, o Izlozbi ratnih slikara i 'Grupe umjetnika.