TAJNOVITA TRANSPARENTNOST

U mom rijecniku pod transparentnoscu u socijalnom kontekstu nalazim sledece: otvorenost, komunikacija, odgovornost…

Malo je rijeci cija je upotreba u svakodnevnom javnom zivotu, narocito onom koji se tice politike, u vecoj nesrazmjeri sa primjenom u praksi onog sto ta rijec znaci. Po otkrivanju bilo koje politicke afere jedan od glavnih zakljucaka je da je potrebna veca transparentnost u politickom zivotu demokratskog drustva. Ovakve ofucane izjave-zakljucke nalazimo kako u starim evropskim demokratijama tako i u novim, izniklim na njenoj periferiji. Bilo da se radi o britanskom ministru odbrane, koji svog samozvanog i nikome prijavljenog savjetnika vodi svuda sa sobom sirom planete da mu posreduje u lukrativnim vojnim poslovima, ili o odnosu srpskih, crnogorskih i drugih ministara i lokalnih tajkuna rezultat je isti: narod koji ih je birao i dao im povjerenje, uvijek naknadno, post festum, saznaje za zloupotrebe i netransparentnost njihovih postupaka.

I onda stigne Wikileaks, kao instrument krajnje nekonvencionalne transparentnosti, koji pokaze svu sustinu politickog globalnog djelovanja. Zahvaljujuci hiljadama objavljnih dokumenata dobismo iznova potvrdu da ono sto se javno saopstava i propagira ne odgovara onome sto se stvarno radi i kreira. Pa to je polítika reci ce mnogi. Da, to je polítika i to je tako od pamtivijeka, ali ono sto posebno iritira je stalno pozivanje na transparentnost od istih aktera koji tu otvorenost potkopavaju na svakom koraku. Upravo je Wikileaks pokazao na planetarnom nivou koliko politici, velikoj i maloj, nije imanentna nikakva otvorenost. Njegov tvorac jos je sa ove strane brave, ali vjerovatno ne zadugo. Ne samo da je lazovima rekao da lazu nego je za to i ponudio dokaze, a to se placa.

Malo je organizacija, ukoliko ih uopste ima, a politicke sigurno da ne spadaju u tu kategoriju, koje imaju kulturu otvorenosti tj. da je ona rutinski pisutna u procesu njihovog djelovanja.

I sta preostaje gradjaninu, koji je dnevni svjedok poziva na vecu transparentnost putem svih vrsta medija, nego smijeh. Jer kako da se ne nasmije kada su glavni promoteri raznih otvorenosti i liberalizacija sinovi i kceri cije su tate i mame bili visoki sluzbenici Kominterne. Kovaci i cuvari zatvorenog drustva. Opet, mogli bi neki da kazu da oni nisu krivi za postupke i uvjerenja svojih roditelja i da nisu duzni da ispastaju njihove grijehe. Tacno. Cinjenica da se nisu odrekli niti jedne privilegije i blagodeti koje im je zatvoreno i konspirativno drustvo ponudilo kao i postovanje elementarnog morala nalagali bi im da barem cute.

Komicnih primjera oko poziva na vecu transparentnost ima puno. Mozda je najbolji onaj kada pripadnici tajnih drustava bilo kao nosioci javnih izbornih funkcija ili kao ugledni novinari i urednici pozivaju na vecu transparentnost tj. otvorenost u drustvu. Svakako, nema pouzdanih javnih dokaza o clanstvu ovih likova u tajnim drustvima raznih provenijencija, ali odsustvo demantovanja cesto objavljivanih spiskova sa imenima pripadnika tih drustava, gradjanina bi mogli uvjeriti u njihovu vjerodostojnost. Neki svoje clanstvo u tim organizacijama i ne kriju, a i simboli koje nose vise su nego uvjerljivi.

Nego ostavimo smijeh i humor po strani. Namece se logicno pitanje: da li nosioci javnih izbornih funkcija, drugim rijecima oni koji se zaklinju narodu mogu da budu pripadnici tajnih drustava – organizacija i da svoju zakletvu daju ili su vec dali tajnim gazdama? Vise je nego izvjesno da ce tokom obavljanja svoje javne izborne funkcije doci u situaciju kada ce interes koji moraju da zastupaju i brane biti u neskladu ili sukobu sa jednom od dvije zakletve koje su dali. Njihovo djelanje kao nosioca javnih izbornih funkcija u ovakvim slucajevima opredijelice njihov sud, koja zakletva je jaca. Ako se zakletva u jednom od tajnih drustava polaze sa omcom oko vrata onda simbolika te omce je vise nego jasna. Nije potrebno biti strucnjak za tajna drustva da bi se to znacenje razumjelo.

Ili je mozda Mesa Selimovic u pravu kada u Tvrdjavi kaze: ‘’Nista znacajno se ne moze uciniti javno. Javno se laze, javno se govore velike rijeci, javno se pokazuje spoljni izgled, javno se vrsi nasilje. Vazne stvari, dobre ili rdjave, cine se tajno, one se pripremaju dok mi slabasni spavamo, a kad se probudimo, cudimo se odakle to odjednom.’’