N O V A J L I J A


Dolazak novajlije sa reputacijom - poslovnom, novcanom,
sportskom ili kakvom drugom, uvijek je u maloj varosi,
medju njenim ziteljima, izazivao poseban interes.
Vidjeniji varosani zeljeli bi da odmah, prije drugih, ostvare
kontakt sa novajlijom i time jos jednom potvrde svoj status i
vaznost, ostali prezajuci zgodnu priliku za poznanstvo, racunaju
na mogucu korist koja bi iz toga  iskrsnula.
I jednima i drugima poznanstvo sa novajlijom od ugleda daje
neku vaznost, barem oni tako misle, u odnosu na ostatak varosana
koji novajliju ravnodusno primise.
Novajliji se nudi sve sto ovi likovi imaju na raspolaganju: lokalni
kontakti, razne usluge, pomoc u prevazilazenju problema koji se
pojavljuju onome ko dolazi u novu sredinu i jos mnogo toga.
Posmatrac sa strane mogao bi da se upita: - sta ovim provincijalcima
to treba? Ja sam vazan, a i neka korist bi mogla da dodje iz druzenja
sa novajlijom, najlogicniji je odgovor na ovo pitanje.
Novajlija iz svega ovoga ima najvecu korist. U prvom naletu
entuzijasticnih domacina, on ili ona zavrsi dosta od svojih poslova
sa prilicnom lakocom, jer bez pomoci lokalaca to ne bi islo bas lako.
Novajlija, poslovicno, oprezan,kao svako u susretu sa novim i
nepoznatim iz novonastale situacije zeli da izvuce sto vise za sebe.
Rezervisan, ipak, povremeno otkrije po koju pikanteriju iz svog
licnog ili poslovnog zivota u namjeri ojacavanja svoje reputacije.
Kako vrijeme prolazi, zanos lokalaca jenjava  zbog neispunjenih
ocekivanja ili sto zadovoljivsi svoju sujetu, vratise se rutini i starim
znancima. Isti ti koji su novajliju salijetali na pocetku boravka u
varosi, nakon ne tako dugog vremena, sretace se sa njime po
varoskim uliucama i trgovima i mimoilaziti uz pozdrav ili bez njega,
odavno zaboravivsi sa kolikim zanosom su novajliju jurili.
Trajace to sve tako do dolaska nekog novog dosljaka.

PISANJE   SLIKE


Nije lako pisati o onome sto se vidi na slici.
''Kako neko moze govoriti o boji?'' rece Brak.
Gledati, misliti sliku...treba puno znanja, informacija,
dara, paznje, sklonosti ka vizuelnom...
Usmeno ili pismeno definisanje kreativnog rada klizava
je rabota, jer umjetnost se cesto neprijatno odnosi
prema rijecima.

Uprkos cinjenici da mi engleski jezik nije maternji, kad
god bi mi u ruke dolazili tekstovi o likovnoj umjetnosti, a
posebno izlozbeni katalozi, pisani srpskim jezikom, bivali
su mnogo nerazumniji nego slicne pisanije na engleskom
jeziku. Ovome treba dodati i govore prilikom otvaranja
izlozbi likovnih umjetnika. Isprva, mislio sam da se radi
o slucaju. No, tokom godina, upornim pracenjem likovnih
zbivanja kod nas i na Ostrvu, shvatio sam da se ne radi o
slucajnosti. Taj trend ka nerazumljivom i nepristupacnom
komuniciranju sa onima kojima  bi ta likovna djela trebalo 
da su namjenjena, uzeo je maha.
Tesko shvatljive recenice, do pucanja nabijene stranim 
izrazima, nespretnim prevodima i rogobatnim konstrukcijama,
ne preporucuju ove tekstove za opusteno i razumljivo 
iscitavanje.
Pretpostavljam da autori tih tekstova misle da nije moguce i
uputno pisati o umjetnosti, a da te svako razumije ili sto je
po njima jos gore, da se vecini ta umjetnost i dopadne.

Vjerovatno, reci ce oni, ako je svakome razumljivo i dopadljivo
umjetnicko djelo, kako za ime boga, to moze biti umjetnost.
Imajuci u vidu ovaj nerazumljivi jezik, kako pisani tako i
govorni, koji se koristi u prikazima savremenog likovnog
stvaralastva kod nas, nije lako pobjeci utisku, da ni samim
autorima tekstova stvari nisu bas jasne. Jer nije bez razloga
receno: ''Sto nije jasno na papiru nije jasno ni u glavi''.

Likovno djelo trebalo bi publici predstavljati, tumaciti, interpretirati
na jednostavan i razumljiv nacin. I evo nas opet kod Braka:
''Definisati nesto je zamjeniti definiciju sa nesto''.
Da stvari nisu uvijek bile ovakve kod nas dovoljno je procitati
clanke i eseje Milosa Crnjanskog izmedju dva rata u kojma on
pise o slikarima i vajarima i njihovom stvaralastvu: Petru Dobrovicu,
Paji Jovanovicu, Ivanu Mestrovicu, Jovanu Bijelicu,
Milosu Golubovicu, Pasku Vuceticu, o Izlozbi ratnih slikara i 'Grupe umjetnika.

JOS NESTO O TOLERANCIJI...........

Neki ljudi radjaju se tolerantni, mada se tolerancija uci i stice tokom zivota.   Naravno ne kod svih. Ima tolerantnih   i 'tolerantnih'.  Meni, licno,  miliji su po naravi i prirodi tolerantni ljudi  od onih tolerantnih, ucenih i vaspitavanih da takvi treba da budu. Ovi uceni ce kad tad nagaziti na priliku da pokazu svoju netoleranciju.

Jedna vazna cinjenica koja se previdja, sklon sam da  vjerujem namjerno, kod svih izvoznika civilizacije, a kod anglosaksonskih posebno, je da nece da priznaju koliko dugo se neke pojave i slobode nisu tolerisale i bivale su krivicno sankcionisane i u nihovim dvoristima. Izvoznici zaboravljaju da je dostignuti nivo tolerancije i u njihovim drustvima bio dug i mukotrpan proces. Hajde, da ih barem zamolimo, da onima sto zele da ih prosvjetle daju trecinu vremena koliko je njima uzelo da dodju na danasnji nivo tolerancije, umjesto sto dekretima i politickim pritiscima ucjenjuju ona drustva koja streme ka kakvom takvom demokratskom ustrojstvu. Rekoh, trecinu vremena, ali mozda bi mnogi pristali i na kraci period, jer ovaj razvojni put se moze skratiti, on se ne moze izbjeci.

No, danas je svakom pazljivijem posmatracu ovih procesa jasno da namjere i stav izvoznika civilizacije nisu dobronamjerni, niti prema drustvima i drzavama kojima se ti procesi namecu, kao ni prema grupama koje se tim pravima stite. Drzave se selektivno biraju, a i ostrina politickih pritisaka od drzave do drzave je raznolika. Grupe koje se navodno stite, dodatno se izlazu, takvim diktiranim i nametnutim procesima, naletu lokalnih netolerantnih, ekstremnih   grupa i pojedinaca, te svoj   polozaj  u takvim   tradicionalnim zajednicama jos vise komplikuju.

Nema potrebe izvoznike civilizacije podsjecati da se civilizacija ne izvozi vec stvara. Znaju oni to dobro, ali ovo su njihova politicka sredstva kojima se sluze u odredjenim drzavama za izazivanje podjela i nestabilnosti i u tako destabilizovanim zajednicama sprovode svoje politicke ciljeve, kratkorocne i dugorocne.

Zato ovim nasim, potrcalim u zagrljaj tolerancije, sugerisem oprez i univerzalniji pristup tom uzvisenom dostignucu civilizacije. Da ga primjenjuju na nacin kako to izvoznici civilizacije rade kod svoje kuce, a ne onako kako ti izvoznici svoje lakeje i prekomorske glasnogovornike instruisu da rade u njihovim oborima.

Svako, kome su istinski na srcu, tolerantnost i zastita prava ugrozenih grupa, nece ih podsticati na provokativne i agresivne akcije i postupke, nego ce umjesto toga ici na obrazovanje i vaspitavanje drustva u kojima su prava tih grupa ugrozena. Rezultat ce vjerujem doci, ali se time  izvoznicima iz ruku izbija mocna politicka poluga u pravljenju podjela i kreiranju nestabilnosti u tim drzavama.

Ako toleranciju definisemo kao sposobnost i nastojanje pojedinca ili grupe da koegzistiraju na civilizovan nacin sa onima cije se misljenje, postupci, nacela, rasa, religija, nacionalnost itd. razlikuju od njihovih onda tolerancija nije saglasavanje. Izvoznici civilizacije i njihovi domaci  izvodjaci radova upravo insistiraju na ovom saglasavanju. Malo im je tolerisanje oni traze i aplauz.

I jos jednom, tolerancija danasnjeg nivoa u anglosaksonskim i drugim drustvima dostignuta je kao rezultat sveobuhvatnog razvoja tih drustava tokom vjekova, a ne promocijom liste vrijednosti na kojoj se tolerancija izjednacava sa saglasavanjem, na pazljivo odabranim geopolitickim prostorima  u cilju postizanja politickih ciljeva izvoznika civilizacije.