N O V A J L I J A


Dolazak novajlije sa reputacijom - poslovnom, novcanom,
sportskom ili kakvom drugom, uvijek je u maloj varosi,
medju njenim ziteljima, izazivao poseban interes.
Vidjeniji varosani zeljeli bi da odmah, prije drugih, ostvare
kontakt sa novajlijom i time jos jednom potvrde svoj status i
vaznost, ostali prezajuci zgodnu priliku za poznanstvo, racunaju
na mogucu korist koja bi iz toga  iskrsnula.
I jednima i drugima poznanstvo sa novajlijom od ugleda daje
neku vaznost, barem oni tako misle, u odnosu na ostatak varosana
koji novajliju ravnodusno primise.
Novajliji se nudi sve sto ovi likovi imaju na raspolaganju: lokalni
kontakti, razne usluge, pomoc u prevazilazenju problema koji se
pojavljuju onome ko dolazi u novu sredinu i jos mnogo toga.
Posmatrac sa strane mogao bi da se upita: - sta ovim provincijalcima
to treba? Ja sam vazan, a i neka korist bi mogla da dodje iz druzenja
sa novajlijom, najlogicniji je odgovor na ovo pitanje.
Novajlija iz svega ovoga ima najvecu korist. U prvom naletu
entuzijasticnih domacina, on ili ona zavrsi dosta od svojih poslova
sa prilicnom lakocom, jer bez pomoci lokalaca to ne bi islo bas lako.
Novajlija, poslovicno, oprezan,kao svako u susretu sa novim i
nepoznatim iz novonastale situacije zeli da izvuce sto vise za sebe.
Rezervisan, ipak, povremeno otkrije po koju pikanteriju iz svog
licnog ili poslovnog zivota u namjeri ojacavanja svoje reputacije.
Kako vrijeme prolazi, zanos lokalaca jenjava  zbog neispunjenih
ocekivanja ili sto zadovoljivsi svoju sujetu, vratise se rutini i starim
znancima. Isti ti koji su novajliju salijetali na pocetku boravka u
varosi, nakon ne tako dugog vremena, sretace se sa njime po
varoskim uliucama i trgovima i mimoilaziti uz pozdrav ili bez njega,
odavno zaboravivsi sa kolikim zanosom su novajliju jurili.
Trajace to sve tako do dolaska nekog novog dosljaka.

PISANJE   SLIKE


Nije lako pisati o onome sto se vidi na slici.
''Kako neko moze govoriti o boji?'' rece Brak.
Gledati, misliti sliku...treba puno znanja, informacija,
dara, paznje, sklonosti ka vizuelnom...
Usmeno ili pismeno definisanje kreativnog rada klizava
je rabota, jer umjetnost se cesto neprijatno odnosi
prema rijecima.

Uprkos cinjenici da mi engleski jezik nije maternji, kad
god bi mi u ruke dolazili tekstovi o likovnoj umjetnosti, a
posebno izlozbeni katalozi, pisani srpskim jezikom, bivali
su mnogo nerazumniji nego slicne pisanije na engleskom
jeziku. Ovome treba dodati i govore prilikom otvaranja
izlozbi likovnih umjetnika. Isprva, mislio sam da se radi
o slucaju. No, tokom godina, upornim pracenjem likovnih
zbivanja kod nas i na Ostrvu, shvatio sam da se ne radi o
slucajnosti. Taj trend ka nerazumljivom i nepristupacnom
komuniciranju sa onima kojima  bi ta likovna djela trebalo 
da su namjenjena, uzeo je maha.
Tesko shvatljive recenice, do pucanja nabijene stranim 
izrazima, nespretnim prevodima i rogobatnim konstrukcijama,
ne preporucuju ove tekstove za opusteno i razumljivo 
iscitavanje.
Pretpostavljam da autori tih tekstova misle da nije moguce i
uputno pisati o umjetnosti, a da te svako razumije ili sto je
po njima jos gore, da se vecini ta umjetnost i dopadne.

Vjerovatno, reci ce oni, ako je svakome razumljivo i dopadljivo
umjetnicko djelo, kako za ime boga, to moze biti umjetnost.
Imajuci u vidu ovaj nerazumljivi jezik, kako pisani tako i
govorni, koji se koristi u prikazima savremenog likovnog
stvaralastva kod nas, nije lako pobjeci utisku, da ni samim
autorima tekstova stvari nisu bas jasne. Jer nije bez razloga
receno: ''Sto nije jasno na papiru nije jasno ni u glavi''.

Likovno djelo trebalo bi publici predstavljati, tumaciti, interpretirati
na jednostavan i razumljiv nacin. I evo nas opet kod Braka:
''Definisati nesto je zamjeniti definiciju sa nesto''.
Da stvari nisu uvijek bile ovakve kod nas dovoljno je procitati
clanke i eseje Milosa Crnjanskog izmedju dva rata u kojma on
pise o slikarima i vajarima i njihovom stvaralastvu: Petru Dobrovicu,
Paji Jovanovicu, Ivanu Mestrovicu, Jovanu Bijelicu,
Milosu Golubovicu, Pasku Vuceticu, o Izlozbi ratnih slikara i 'Grupe umjetnika.

JOS NESTO O TOLERANCIJI...........

Neki ljudi radjaju se tolerantni, mada se tolerancija uci i stice tokom zivota.   Naravno ne kod svih. Ima tolerantnih   i 'tolerantnih'.  Meni, licno,  miliji su po naravi i prirodi tolerantni ljudi  od onih tolerantnih, ucenih i vaspitavanih da takvi treba da budu. Ovi uceni ce kad tad nagaziti na priliku da pokazu svoju netoleranciju.

Jedna vazna cinjenica koja se previdja, sklon sam da  vjerujem namjerno, kod svih izvoznika civilizacije, a kod anglosaksonskih posebno, je da nece da priznaju koliko dugo se neke pojave i slobode nisu tolerisale i bivale su krivicno sankcionisane i u nihovim dvoristima. Izvoznici zaboravljaju da je dostignuti nivo tolerancije i u njihovim drustvima bio dug i mukotrpan proces. Hajde, da ih barem zamolimo, da onima sto zele da ih prosvjetle daju trecinu vremena koliko je njima uzelo da dodju na danasnji nivo tolerancije, umjesto sto dekretima i politickim pritiscima ucjenjuju ona drustva koja streme ka kakvom takvom demokratskom ustrojstvu. Rekoh, trecinu vremena, ali mozda bi mnogi pristali i na kraci period, jer ovaj razvojni put se moze skratiti, on se ne moze izbjeci.

No, danas je svakom pazljivijem posmatracu ovih procesa jasno da namjere i stav izvoznika civilizacije nisu dobronamjerni, niti prema drustvima i drzavama kojima se ti procesi namecu, kao ni prema grupama koje se tim pravima stite. Drzave se selektivno biraju, a i ostrina politickih pritisaka od drzave do drzave je raznolika. Grupe koje se navodno stite, dodatno se izlazu, takvim diktiranim i nametnutim procesima, naletu lokalnih netolerantnih, ekstremnih   grupa i pojedinaca, te svoj   polozaj  u takvim   tradicionalnim zajednicama jos vise komplikuju.

Nema potrebe izvoznike civilizacije podsjecati da se civilizacija ne izvozi vec stvara. Znaju oni to dobro, ali ovo su njihova politicka sredstva kojima se sluze u odredjenim drzavama za izazivanje podjela i nestabilnosti i u tako destabilizovanim zajednicama sprovode svoje politicke ciljeve, kratkorocne i dugorocne.

Zato ovim nasim, potrcalim u zagrljaj tolerancije, sugerisem oprez i univerzalniji pristup tom uzvisenom dostignucu civilizacije. Da ga primjenjuju na nacin kako to izvoznici civilizacije rade kod svoje kuce, a ne onako kako ti izvoznici svoje lakeje i prekomorske glasnogovornike instruisu da rade u njihovim oborima.

Svako, kome su istinski na srcu, tolerantnost i zastita prava ugrozenih grupa, nece ih podsticati na provokativne i agresivne akcije i postupke, nego ce umjesto toga ici na obrazovanje i vaspitavanje drustva u kojima su prava tih grupa ugrozena. Rezultat ce vjerujem doci, ali se time  izvoznicima iz ruku izbija mocna politicka poluga u pravljenju podjela i kreiranju nestabilnosti u tim drzavama.

Ako toleranciju definisemo kao sposobnost i nastojanje pojedinca ili grupe da koegzistiraju na civilizovan nacin sa onima cije se misljenje, postupci, nacela, rasa, religija, nacionalnost itd. razlikuju od njihovih onda tolerancija nije saglasavanje. Izvoznici civilizacije i njihovi domaci  izvodjaci radova upravo insistiraju na ovom saglasavanju. Malo im je tolerisanje oni traze i aplauz.

I jos jednom, tolerancija danasnjeg nivoa u anglosaksonskim i drugim drustvima dostignuta je kao rezultat sveobuhvatnog razvoja tih drustava tokom vjekova, a ne promocijom liste vrijednosti na kojoj se tolerancija izjednacava sa saglasavanjem, na pazljivo odabranim geopolitickim prostorima  u cilju postizanja politickih ciljeva izvoznika civilizacije. 

LIMENI KOKOT


Juce komunista, danas kapitalista.
Prekjuce u Kumrovcu, danas u domacem Davosu.
Juce miljenik udruzenog rada, danas o minimalnoj cijeni rada.
Donedavno ateista, danas na pricescu ispod razapetog Hrista.
Do juce na Partiju se lozi, danas pristupa lozi.
Onomad za Jugo dezintegraciju, danas za evroatlansku integraciju. 
Juce u gradskom komitetu, danas o urbanom identitetu.
Juce o zajednici ravnopravnoj, danas u nezavisnosti neravnopravnoj.
Juce za Afganistan ne mari, danas kaze da mu se interes domovine tamo brani.
Juce srp svuda  sa sobom vuce, danas petokraku cekicem tuce.
Juce svakom strancu flaster, danas sa svakim strancem o planu master.
Sve filozofi limenog kokota, od opredeljenja ostade cista pohota.
Elitni prevrtaci curka.
Juce, danas, sutra i uvijek - nesoj i nistavila.

I N K A N A T


Za one, rijetke, kojima su svi sistemi i ideologije podjednako 
strani, privilegija je posmatrati, a ponekad i uzivati u mehanizmima 
samodestrukcije koje ti sistemi i ideologije u svom funkcionisanju 
stvaraju.
U kapitalizmu jedan od tih mehanizama je bankrot. Ova surova i 
okrutna rijec usla je ponovo u nase zivote, kao sto je to ciklicno 
radila kroz istoriju, sa krizom zapocetom 2008 g. koja jos traje, a kraj 
joj se ne nazire.Prema analiticarima i onima koji komentarisu 
ekonomsku svakidasnjicu sve je pocelo sa Lehman Brothers i 
Islandom, a  pocelo je ....pocelo mnogo ranije. Odsustvo mjere, 
kazu, pocetak je svakog kraja. Taj pocetak danas nam otkrivaju 
filmovi (Margin Call)  i knjige inspirisani besomucnom pohlepom, 
odsustvom regulacije, astronomskim bonusima, pakovanjem i 
preprodajom nicega.
Stvarno stanje ekonomije i finansija mnogih drzava , kao i velikog 
broja banaka nalagalo je da bankrot bude primjenjen u svoj svojoj 
surovosti. To se nije dogodilo, bankrot je dosao na rate i jos dolazi.  
Pravi bankrot bio bi mnogo posteniji i pravedniji jer bi kaznio prave 
krivce, danasnje, a ovaj na rate kaznice neke buduce, jos nerodjene 
generacije, koje nit' su luk jele nit' luk mirisale. Prisustvujemo 
procesu redefinisanja pojma bankrota. Zavisno od entiteta-subjekta 
koji je trebalo spasavati pojavili su se izrazi za koje ni bolje upuceni 
u ekonomska zbivanja ranije nisu culi.
Haircut, quantitative easing(QE), too big to fail, subprime mortgage, 
restructuring,  sve su ovo samo razlicite forme stvarnog 

stanja-bankrota koji ce se na kraju slomiti o glavu obicnog, malog, 

postenog poreskog  obveznika.
U nasem narodu se za pojedinca, preduzece ili drzavu kad dodju u 
ovakvo stanje, nekada govorilo: 'ode na inkanat'.
Sadasnji inkanat kao i mnogi raniji, pracen je i moralnim posrtanjem, 
ili kako bi neki precizniji hronicari mozda primjetili da mu je ovo 
posrtanje prethodilo. Oni raniji bankroti dogadjali su se ipak u 
vremenima kada su moralni temelji drustva postojali uprkos 
njegovim povremenim plimama i osekama. 
Danasnji bankrot dogadja se u uslovima tesko naprslih 
moralnih temelja civilizacije pod velikim teretom krize crkve: 
jedne, druge, trece... i moralne krize sekularnog bloka, koja nije nista 
manja nego religijska.

Ostaje pitanje: " Kako iz bankrota?"
Da li mozak koji nas je u ovo doveo moze i iz ovog da nas izvede?

          

OTKUD TI OVDE?

OTKUD TI OVDE?

'Hatchards' je najstarija knjizara u Londonu, osnovana 1797. g. Osnivac, John Hatchard, ciji portret i danas posmatra brojne kupce i ljubitelje knjige, koji se penju i silaze cuvenim drvenim stepenistem, sto vodi do pet spratova knjizare, svjedok je  svakodnevne popularnosti ovog čuvenog, kulturnog stecista na londonskom Pikadiliju. Reputacija sticana vjekovima, uz pokroviteljstvo krune, cini ovu knjizaru posebno atraktivnom za  mnoge  renomirane autore, koji svoje knjige promovisu i potpisuju ovdje.Cesto odlazim tamo, barem jednom u dvije nedelje. Ono sto me je posebno privuklo je bogata zbirka knjiga o fotografiji, koju pazljivo studiram zahvaljujuci udobnim foteljama rasporedjenim po spratovima ovog i dalje tradicionalno koncipiranog zdanja, prepunog svakojakog znanja.

Milos Crnjanski je, kazu, u ovoj knjizari raznosio knjige u jednom periodu svog londonskog egzila.Moju potpunu zaokupljenost monografijama cuvenih fotografa narusavala bi jedino zvonjava lifta ili koraci sluzbenika koji su rasporedjivali ili vracali knjige duz starinskih polica. Ne jednom, hvatao sam sebe, vjerovatno pod utiskom saznanja o sudbini velikana nase pisane rijeci, kako u onima sto izlaze iz lifta trazim lik cuvenog pisca. Slucajno, na stepenistu umjesto njega, sreo sam jednu nasu damu, zenu uspjesnog poslovnog covjeka. Na moje:' Dobar dan damo', doslo je pitanje:'Otkud ti ovde?'Nakon nekoliko razmjenjenih  recenica svako je nastavio svojim smjerom, ja niz, a dama uz stepenice.

'Otkud ti ovde?' je pitanje koje vam je cesto postavljano. Nije ovo pitanje svojstveno samo nasem jeziku i nasoj komunikaciji. Ima ga i u drugim jezicima i kulturama u istoj ili slicnoj formi. To sto mu daje posebnost u nasem jeziku jeste nacin, intonacija i okolnosti u kojima se ono postavlja. Pitanje je samo po sebi pretenciozno i u vecini slucajeva treba da pokaze superioran polozaj osobe koja pitanje postavlja. Ukoliko nije posredi bezazlena komunikacija bliskih osoba, oslobodjena svake pretencioznosti, uljudnost i maniri nalagali bi izbjegavanje ovakvog pitanja. Kad se pitanju doda tako cest predznak u obliku otegnutog slova Ooo, kompletan izraz treba jos vise da prizemlji onog kome se pitanje postavlja.

Kako odgovoriti na ovo pitanje, a da upitani ostane dostojanstven i izbjegne prizemnost komunikacije?
Humor. Humor, taj nenadmasni lijek u borbi protiv ljudske gluposti i svake pretencioznosti. Zato se uvijek saposebnim zadovoljstvom sjetim mog prijatelja, rodom iz malog primorskog grada, koji je dami prilikom susreta na lokalnom trgu, koja nije znala da je on rodom iz tog vrlo popularnog sastajalista nove elite na pitanje: 'Otkud ti ovde'? odgovorio: ' Pa, moja licna karta je na ovdje?'

TAJNOVITA TRANSPARENTNOST

U mom rijecniku pod transparentnoscu u socijalnom kontekstu nalazim sledece: otvorenost, komunikacija, odgovornost…

Malo je rijeci cija je upotreba u svakodnevnom javnom zivotu, narocito onom koji se tice politike, u vecoj nesrazmjeri sa primjenom u praksi onog sto ta rijec znaci. Po otkrivanju bilo koje politicke afere jedan od glavnih zakljucaka je da je potrebna veca transparentnost u politickom zivotu demokratskog drustva. Ovakve ofucane izjave-zakljucke nalazimo kako u starim evropskim demokratijama tako i u novim, izniklim na njenoj periferiji. Bilo da se radi o britanskom ministru odbrane, koji svog samozvanog i nikome prijavljenog savjetnika vodi svuda sa sobom sirom planete da mu posreduje u lukrativnim vojnim poslovima, ili o odnosu srpskih, crnogorskih i drugih ministara i lokalnih tajkuna rezultat je isti: narod koji ih je birao i dao im povjerenje, uvijek naknadno, post festum, saznaje za zloupotrebe i netransparentnost njihovih postupaka.

I onda stigne Wikileaks, kao instrument krajnje nekonvencionalne transparentnosti, koji pokaze svu sustinu politickog globalnog djelovanja. Zahvaljujuci hiljadama objavljnih dokumenata dobismo iznova potvrdu da ono sto se javno saopstava i propagira ne odgovara onome sto se stvarno radi i kreira. Pa to je polítika reci ce mnogi. Da, to je polítika i to je tako od pamtivijeka, ali ono sto posebno iritira je stalno pozivanje na transparentnost od istih aktera koji tu otvorenost potkopavaju na svakom koraku. Upravo je Wikileaks pokazao na planetarnom nivou koliko politici, velikoj i maloj, nije imanentna nikakva otvorenost. Njegov tvorac jos je sa ove strane brave, ali vjerovatno ne zadugo. Ne samo da je lazovima rekao da lazu nego je za to i ponudio dokaze, a to se placa.

Malo je organizacija, ukoliko ih uopste ima, a politicke sigurno da ne spadaju u tu kategoriju, koje imaju kulturu otvorenosti tj. da je ona rutinski pisutna u procesu njihovog djelovanja.

I sta preostaje gradjaninu, koji je dnevni svjedok poziva na vecu transparentnost putem svih vrsta medija, nego smijeh. Jer kako da se ne nasmije kada su glavni promoteri raznih otvorenosti i liberalizacija sinovi i kceri cije su tate i mame bili visoki sluzbenici Kominterne. Kovaci i cuvari zatvorenog drustva. Opet, mogli bi neki da kazu da oni nisu krivi za postupke i uvjerenja svojih roditelja i da nisu duzni da ispastaju njihove grijehe. Tacno. Cinjenica da se nisu odrekli niti jedne privilegije i blagodeti koje im je zatvoreno i konspirativno drustvo ponudilo kao i postovanje elementarnog morala nalagali bi im da barem cute.

Komicnih primjera oko poziva na vecu transparentnost ima puno. Mozda je najbolji onaj kada pripadnici tajnih drustava bilo kao nosioci javnih izbornih funkcija ili kao ugledni novinari i urednici pozivaju na vecu transparentnost tj. otvorenost u drustvu. Svakako, nema pouzdanih javnih dokaza o clanstvu ovih likova u tajnim drustvima raznih provenijencija, ali odsustvo demantovanja cesto objavljivanih spiskova sa imenima pripadnika tih drustava, gradjanina bi mogli uvjeriti u njihovu vjerodostojnost. Neki svoje clanstvo u tim organizacijama i ne kriju, a i simboli koje nose vise su nego uvjerljivi.

Nego ostavimo smijeh i humor po strani. Namece se logicno pitanje: da li nosioci javnih izbornih funkcija, drugim rijecima oni koji se zaklinju narodu mogu da budu pripadnici tajnih drustava – organizacija i da svoju zakletvu daju ili su vec dali tajnim gazdama? Vise je nego izvjesno da ce tokom obavljanja svoje javne izborne funkcije doci u situaciju kada ce interes koji moraju da zastupaju i brane biti u neskladu ili sukobu sa jednom od dvije zakletve koje su dali. Njihovo djelanje kao nosioca javnih izbornih funkcija u ovakvim slucajevima opredijelice njihov sud, koja zakletva je jaca. Ako se zakletva u jednom od tajnih drustava polaze sa omcom oko vrata onda simbolika te omce je vise nego jasna. Nije potrebno biti strucnjak za tajna drustva da bi se to znacenje razumjelo.

Ili je mozda Mesa Selimovic u pravu kada u Tvrdjavi kaze: ‘’Nista znacajno se ne moze uciniti javno. Javno se laze, javno se govore velike rijeci, javno se pokazuje spoljni izgled, javno se vrsi nasilje. Vazne stvari, dobre ili rdjave, cine se tajno, one se pripremaju dok mi slabasni spavamo, a kad se probudimo, cudimo se odakle to odjednom.’’