RAST ILI BALANS ???


Nije li kvekerski (Quakers) kredo u vezi zivotne sredine:
-da ljudi Zemlju treba da cuvaju i da se bore da svaka
generacija sledecoj je preda u boljem ili barem
istom stanju u kakvom je zatekla- podjednako daleko
od primjene kao i tek potpisani dogovor u Kopenhagenu???
Ciljevi postavljeni kopenhagenskim akordom, iako zakonski
neobavezujuci, takvi su da bi za njihovo ispunjenje bilo potrebno
da svijetska ekonomija udje u novu recesiju koja bi bila veca i duza
od svih do sada zabiljezenih.
Upravo suprotno od ovoga je ono u sta se uzdaju ekonomisti,
finansijski strucnjaci i vlade Amerike, EU, Kine, Rusije i drugih
zemalja. Skori i brzi ekonomski rast kojim bi ozdravile javne
finansije i smanjio se budzetski deficit je ono sto svi ocekuju i prizivaju.

Naravno ovi popisani i potpisani ciljevi bez obzira koliko
ambiciozni bili imaju smisla pod jednim, cinici bi rekli,
malim uslovom: -da je povecani nivo karbon dioksida i
njime prouzrokovane klimatske promjene iskljucivo
rezultat ljudske aktivnosti. Po ovom pitanju
naucni stav nije jedinstven i dok se ovo sa sigurnoscu
ne potvrdi profit i direktnu korist ce imati u prvom redu
investitori u tehnologije koje se zovu zelene
(Al Gore na primer), a najvecu stetu kao sto se i moglo
ocekivati nerazvijene zemlje.

Rast kao ekonomska kategorija podjednako je popularan i u
kapitalizmu i u socijalizmu i na Istoku i na Zapadu, a bogami i
na Sjeveru i Jugu. Rast, rast i ponovo rast slusamo vec vjekovima.
Nedavno je dobio uz sebe i pridjev odrzivi.
Od njega se i sada ocekuje da rijesi ovu ekonomsku krizu.
Onima koji su potpisali Kjoto, Kopenhagen, a spremaju se da
potpisu nesto i sledece godine u Njemackoj, nisam siguran da
je bas jasno kako stalnim insistiranjem na rastu, makar on bio
i odrziv, namjeravaju da rijese problem ocuvanja zivotne sredine
u uslovima ogranicenih i vec dobro potrosenih zivotnih
resursa na ovoj nasoj planeti.
Ne treba biti filozof da bi se doslo do zakljucka da neograniceni
rast u uslovima ogranicenih resursa ne moze beskonacno
da traje.

Rijetki su, ali ih ima, oni koji o rastu pisu i pripovjedaju na nacin
da mu suprostavljaju i kao zamjenu nude jednu drugu kategoriju
koja se zove BALANS.

Uspostavljanje balansa izmedju nasih- ljudskih potreba i resursa,
zivotnih i svih drugih koji su nam na raspolaganju, mozda bi
pomoglo u postizanju pomenutih ciljeva, preporuka i dogovora .
Zagovornici ovog prilicno nesvakidasnjeg pristupa u rjesavanju
problema covjekove zivotne sredine smatraju da bi se sadasnji
jaz izmedju pohlepe i racionalne svijesti smanjio uspostavljanjem
gore pomenutog balansa.
Mozda za ovakve ideje i ima sanse pogotovo u periodima
finansijskih kriza, kada populacija postaje manje okrenuta
materijalnim dobrima i pomognuta digitalnim svijetom
pokusava da usmjeri svoj probudjeni kulturni i intelektualni
interest. Potvrda za ovo je nedavno objavljen podatak da
u Britaniji posjeta bibliotekama u toku jednog mjeseca
prevazilazi posjetu fudbalskim mecevima. O citalackim
klubovima i grupama koje nicu kao pecurke posle kise da i ne govorimo.
Ukoliko ljudi izaberu da svoje napore u sticanju statusnih
dobara zamjene naporima u sticanju znanja i kulture ne bi
trebalo da predstavlja tragediju makar to rezultiralo i padom
Bruto Nacionalnog Proizvoda (GDP).

Ucesnici skupa u Kopenhagenu nazalost nisu bili u prilici da
se sretnu sa bivsim kraljem Butana Jigme Singye Wangchuck
(abdicirao 2006) da ih podsjeti na jednu njegovu kovanicu
iz 1980-tih GROSS NATIONAL HAPPINESS (GNH) ili u originalu:
Gross National Happiness is more important than Gross National Product.