Saturday, November 26, 2011



TAJNOVITA TRANSPARENTNOST


U mom rijecniku pod transparentnoscu u socijalnom kontekstu nalazim sledece: otvorenost, komunikacija, odgovornost…
Malo je rijeci cija je upotreba u svakodnevnom javnom zivotu, narocito onom koji se tice politike, u vecoj nesrazmjeri sa primjenom u praksi onog sto ta rijec znaci. Po otkrivanju bilo koje politicke afere jedan od glavnih zakljucaka je da je potrebna veca transparentnost u politickom zivotu demokratskog drustva. Ovakve ofucane izjave-zakljucke nalazimo kako u starim evropskim demokratijama tako i u novim, izniklim na njenoj periferiji. Bilo da se radi o britanskom ministru odbrane, koji svog samozvanog i nikome prijavljenog savjetnika vodi svuda sa sobom sirom planete da mu posreduje u lukrativnim vojnim poslovima, ili o odnosu srpskih, crnogorskih i drugih ministara i lokalnih tajkuna rezultat je isti: narod koji ih je birao i dao im povjerenje, uvijek naknadno, post festum, saznaje za zloupotrebe i netransparentnost njihovih postupaka.
I onda stigne Wikileaks, kao instrument krajnje nekonvencionalne transparentnosti, koji pokaze svu sustinu politickog globalnog djelovanja. Zahvaljujuci hiljadama objavljnih dokumenata dobismo iznova potvrdu da ono sto se javno saopstava i propagira ne odgovara onome sto se stvarno radi i kreira. Pa to je polítika reci ce mnogi. Da, to je polítika i to je tako od pamtivijeka, ali ono sto posebno iritira je stalno pozivanje na transparentnost od istih aktera koji tu otvorenost potkopavaju na svakom koraku. Upravo je Wikileaks pokazao na planetarnom nivou koliko politici, velikoj i maloj, nije imanentna nikakva otvorenost. Njegov tvorac jos je sa ove strane brave, ali vjerovatno ne zadugo. Ne samo da je lazovima rekao da lazu nego je za to i ponudio dokaze, a to se placa.
Malo je organizacija, ukoliko ih uopste ima, a politicke sigurno da ne spadaju u tu kategoriju, koje imaju kulturu otvorenosti tj. da je ona rutinski pisutna u procesu njihovog djelovanja.
I sta preostaje gradjaninu, koji je dnevni svjedok poziva na vecu transparentnost putem svih vrsta medija, nego smijeh. Jer kako da se ne nasmije kada su glavni promoteri raznih otvorenosti i liberalizacija sinovi i kceri cije su tate i mame bili visoki sluzbenici Kominterne. Kovaci i cuvari zatvorenog drustva. Opet, mogli bi neki da kazu da oni nisu krivi za postupke i uvjerenja svojih roditelja i da nisu duzni da ispastaju njihove grijehe. Tacno. Cinjenica da se nisu odrekli niti jedne privilegije i blagodeti koje im je zatvoreno i konspirativno drustvo ponudilo kao i postovanje elementarnog morala nalagali bi im da barem cute.
Komicnih primjera oko poziva na vecu transparentnost ima puno. Mozda je najbolji onaj kada pripadnici tajnih drustava bilo kao nosioci javnih izbornih funkcija ili kao ugledni novinari i urednici pozivaju na vecu transparentnost tj. otvorenost u drustvu. Svakako, nema pouzdanih javnih dokaza o clanstvu ovih likova u tajnim drustvima raznih provenijencija, ali odsustvo demantovanja cesto objavljivanih spiskova sa imenima pripadnika tih drustava, gradjanina bi mogli uvjeriti u njihovu vjerodostojnost. Neki svoje clanstvo u tim organizacijama i ne kriju, a i simboli koje nose vise su nego uvjerljivi.
Nego ostavimo smijeh i humor po strani. Namece se logicno pitanje: da li nosioci javnih izbornih funkcija, drugim rijecima oni koji se zaklinju narodu mogu da budu pripadnici tajnih drustava – organizacija i da svoju zakletvu daju ili su vec dali tajnim gazdama? Vise je nego izvjesno da ce tokom obavljanja svoje javne izborne funkcije doci u situaciju kada ce interes koji moraju da zastupaju i brane biti u neskladu ili sukobu sa jednom od dvije zakletve koje su dali. Njihovo djelanje kao nosioca javnih izbornih funkcija u ovakvim slucajevima opredijelice njihov sud, koja zakletva je jaca. Ako se zakletva u jednom od tajnih drustava polaze sa omcom oko vrata onda simbolika te omce je vise nego jasna. Nije potrebno biti strucnjak za tajna drustva da bi se to znacenje razumjelo.
Ili je mozda Mesa Selimovic u pravu kada u Tvrdjavi kaze: ‘’Nista znacajno se ne moze uciniti javno. Javno se laze, javno se govore velike rijeci, javno se pokazuje spoljni izgled, javno se vrsi nasilje. Vazne stvari, dobre ili rdjave, cine se tajno, one se pripremaju dok mi slabasni spavamo, a kad se probudimo, cudimo se odakle to odjednom.’’

Tuesday, March 8, 2011




TIRANIJA TOLERANCIJE


Tiranija tolerancije je izraz koji pazljivom uhu i oku ovih
dana sve rijedje moze da promakne. U stampanim medijima,
na TV kanalima i internetu sve cesce se ovaj izraz koristi za
imenovanje liberalne inkvizicije koja sve sto nije u skladu sa
njenom definicijom ljudskih prava i jednakosti zeli da sankcionise.
Napisano je i nekoliko knjiga sa slicnim ili istim naslovom.
Svakim danom neki novi slucaj izaziva kontroverzne rasprave
i reagovanja. Poslednji je presuda Vrhovnog suda Engleske
kojom se crnackom, hriscanskom, bracnom paru Dzons zabranjuje
da budu roditelji hranitelji (foster parents) jer su odbili da se obavezu
da djeci nece govoriti da homoseksualnost nije prihvatljiva. Sve ovo
uprkos tome sto Dzonsovi imaju ogromno iskustvo u hraniteljstvu
ugrozene djece i sto djeca kojima se pomaze su u dobi (8 god.)
kada se pitanje seksualnosti ne postavlja. Zabrinjavajuce je to sto su
Dzonsovi sankcionisani zato sto nisu pristali da propovjedaju ortodoksiju politicke korektnosti,a ne za nesto sto su rekli.

Obrazlozenje presude sudije temelje na jednakim pravima svih
uvjerenja u raznolikim drustvima. Medjutim ovakva presuda
kod nekih dozivljava se kao pokusaj sekularnih, ateistickih krugova
u drustvu da Bibliju i hriscanstvo istisnu na marginu pa cak i
iskljuce sa javne scene. Insistiranje branioca presude na
neutralnosti njenih donosioca moglo bi da bude podlozno kritickom
preispitivanju zato sto je uperena protiv jedne religije i sto zadire u
samu sustinu biblijskog tj hriscanskog morala na kome pociva zapadna civilizacija, onakva kakvu smo je do sada znali.

Iz premise da su ljudska prava i antidiskriminacioni zakoni univerzalne kategorije mozemo zakljuciti da ce ova liberalno-sekularna pesnica da krene i na ostale religije i uvjerenja. Tu univerzalnost smo vidjeli na djelu i u drugim krajevima, Srbiji na primjer, gdje se mitropolitu prijeti sudom zbog navodnih uvreda ucesnika parade ponosa iako je pomenuti 'verbalni delikt' bio u okvirima religijskog ucenja te crkve.

Kada se ovakva prasina dize u drustvima tradicionalno tolerantnim moze se samo predpostaviti sta ce se dogadjati u drustvima koja nisu takva. Cak tolerantni pojedinci i grupe pocinju da dizu glas da se stvar vrati u sferu tolerancije, a ne tiranije. Ima znakova da tiranija tolerancije zatvara puni krug. Prije par dana i predsjednik Sarkozi pridruzio se kancelarki Merkel i premijeru Kameronu proglasivsi multikulturalizam mrtvim i u Francuskoj.
Trebalo je da prodje tridesetak godina da bi se shvatilo da proklamovani multikulturalizam u ovim zemljama nije dao rezultat.

Mozda ce po ugledu na avanturu sa multikulturalizmom drustveni arbitri: politicki lideri, mediji, akademici, intelektualci Zapada shvatiti da nesto treba uraditi i sa drugim univerzalno proklamovanim idejama cije striktno, nekriticko sprovodjenje dovodi u pitanje jedno od najuzvisenijih dostignuca civilizacije - TOLERANCIJU.

Monday, February 21, 2011






















Branko Bokun
1920-2011






P R E L A Z





Rim, Italija
Pocetak 1944.


Saveznici su se jula 1943. godine iskrcali na jug Sicilije. Njemci koji nakon kapitulacije Italije kontrolisu veci dio Apeninskog poluostrva ulazu ogromne napore i zrtve da saveznicko napredovanje prema sjeveru uspore. Linija fronta, tkz. Gustav Line, priblizila se na stotinak kilometara juzno od Rima. Tih dana mladi sluzbenik Medjunarodnog crvenog krsta, sa namjestenjem u Rimu, dobija nimalo lak zadatak. Dvojicu visokih oficira  kraljevske vojske trebalo je sa terena koji Njemci napustaju, povlaceci se prema sjeveru, da dovede u Rim. Logor u koji su internirani nakon zarobljavanja u Jugoslaviji bio je raspusten. Posto je uz pomoc dokumenta Crvenog krsta presao liniju razdvajanja Vermahta i saveznika, pronasao je svoja dva sticenika i krenuo sa njima nazad istim putem ka Rimu. Nervoza i strepnja, na slobodu tek priviknutih oficira, postajali su sve primjetniji kako je prelaz sa rampom bivao blizi. Strah da toliko zeljena sloboda ne bude prekinuta novim zarobljavanjem tjerao ih je da stalno zapitkuju mladog sluzbenika sta ce da rade kad dodju na prelaz.

-Sta cemo da kazemo kad nas budu pitali za papire?- upita zabrinuto jedan od oficira.
-Nista, reci cemo istinu- odgovori mladic koji ih je pratio.
-Kakvu istinu? Jesi li ti lud?- panicno se ustrijemi na njega drugi oficir.
-Reci cu sve kako jeste- i njemu mirnim tonom odgovori mladic.

Utoliko stigose do rampe uz koju su stajala dva strazara.Iz zgrade pored izasao je njemacki oficir pod cijom komandom je bila ta postaja. Nakon zaustavljanja i legitimisanja mladic iz Crvenog krsta objasni odakle i kuda idu, koga prati i koji mu je zadatak. Iznenadjenje na licima oficira i jugoslovenskih i njemackog bilo je podjednako.

-Dajte mi jedan valjan razlog zasto bih ja, njemacki oficir, pustio dvojicu logorasa koji bjeze iz zarobljenistva uz vasu pomoc da prodju ovu liniju i domognu se, kako vi kazete Crvenog krsta, a time novih dokumenata i slobode?- obrati se strogim glasom njemacki oficir sluzbeniku Crvenog krsta.
-Zato gospodine sto bih za dvadesetak dana ovako mogao da vodim i vas ukoliko u medjuvremenu ne poginete- odgovori mladic u uniformi Medjunarodnog crvenog krsta. Njemacki oficir pomjeri glavu prvo desno, pa lijevo kao da cese vrat oko visoko podignute i ukrucene kragne. Trzaje misica ispod lijevog oka koji su postajali sve ucestaliji nije mogao da zaustavi. Tisina nakon verbalne razmjene potraja kratko. Okretom u mjestu oficir uhvati rampu i sam je podize. Blagim pokretom slobodne ruke dade znak iznenadjenoj trojki da prodje.


MLADI SLUZBENIK MEDJUNARODNOG CRVENOG KRSTA BIO JE TADA 23-GODISNJI
BRANKO BOKUN. OVO JE SAMO JEDNA OD BROJNIH PRICA IZ ZIVOTA OVOG PO SVEMU IZUZETNOG GOSPODINA, PISCA, MISLIOCA,
RODONACELNIKA TERAPIJE HUMOROM, KOJE SAM IMAO PRIVILEGIJU DA SLUSAM U RAZGOVORIMA TOKOM NASEG DUGOGODISNJEG PRIJATELJSTVA.

BRANKO BOKUN UMRO JE U LONDONU 1.1. 2011.


Link:

www.vitabooks.com