PROMJENA KARAKTERA

Gospodina Q. clana borda Privredne komore Londona sretao sam
nekoliko puta na skupovima koje je organizovala ova ustanova.
Prilikom naseg prvog susreta razmjenili smo par recenica i obavezne
poslovne kartice. Sjecam se da je na mene ostavio utisak pravog
engleskog gospodina. Sva njegova spoljasnost uvjeravala me da je
moj prvi utisak tacan, jer kako rece jedna dama na samom
pocetku mog boravka na Ostrvu:
" Nema prvi utisak drugi put".
Visok, markantan, talasaste prosjede kose, uredno zacesljane na
lijevu stranu. Nosio je tamno plavo odijelo na pruge, ciji sako sa
dva karakteristicna slica sa strane i sirokim reverima sprijeda je
bio zakopcan na preklop sa dva dugmeta. U trouglu iznad prsluka
narancasto zuta kravata na pruge bila je vezana u asimetricni cvor.
Ocigledno da je bio clan Midlseks kriket kluba.
Njih odmah mozete prepoznati po ovom odjevnom detalju.
Crne, uglancane, Oxford cipele primjetile bi se tek kad pazljivo
oko odluta od zutih carapa ukrasenih sa diskretnim grbom koji se
nazirao ispod neznatno zadignutih pantalona.

Nakon ovog prvog susreta i jos jednog kratkog u ranim
devedesetim slucaj je htio da gospodina Q. blize upoznam prilikom
rucka na koji me pozvao moj prijatelj Trifun, poslovni covjek
porijeklom iz nasih krajeva, koji vec duzi niz godina zivi i radi na Ostrvu.
Dovrsivsi pice koje smo narucili u prednjem dijelu Guinea Bar
presli smo u restoran do koga se dolazilo uskim hodnikom
odmah iza barskog pulta. Razgovor koji sam zapoceo sa
gospodinom Q. nastavio sam nakon narudzbe koju je ljubazni
i ugladjeni konobar sa paznjom zapisao.
"Razumio sam da ste zemljak gospodina Trifuna, ali iz kog ste tacno kraja?"-upita gospodin Q.
"Iz Boke. To vam je na juznom dijelu Jadrana ne tako daleko od Dubrovnika. Samo 20 milja juznije"- odgovorih.
"Da znam, kako da ne. Herceg Novi, Risan , Perast, Kotor, Zelenika,
vrlo lijep dio Mediterana mnogo mi se dopada"- nastavi gospodin Q.
Iznenadjen poceh da se vrtim u stolici u zelji da sto prije saznam
otkud gospodin Q. u mom kraju, a pogotovo sto se moglo zakljuciti
da je jako dobro upoznat sa regijom.
"Otkud Vi u tom dijelu svijeta?"- upitah ja sad vec opusten i
spreman na nova iznennadjenja.
"Vidite, ja sam prije ovog mog polu penzionerskog angazmana
u bordu komore dugo bio direktor brodarske kompanije koja je imala
i flotu kruzera u svom vlasnistvu tako da me posao vodio u taj
dio Mediterana" -razjasni gospodin Q. svoje poznavanje lokalne
geografije. Otkravivsi atmosferu potpuno sa vrlo detaljnim impresijama o mom rodnom kraju gospodin Q. je poceo otvorenije da prica i o sebi i o svojoj porodici. Rekao je da sa zenom zivi u Kentu, da su mu sinovi na univerzitetu i da su od seste godine u privatnoj skoli internatskog tipa, sto znaci da su tada samo raspuste provodili sa svojim roditeljima, normalno, ako su na odmore isli porodicno. Sad vec potpuno u razgovoru upuceni jedan na drugog kao da smo zanemarili Trifuna i njegovog pomocnika, koji su prolazili kroz neke spise koje je trebalo prezentirati gospodinu Q. Na moje pitanje kada ce opet na put u te krajeve uzvrati:" O ne, ne gospodine mi vise ne idemo na odmor." Malo iznenadjen takvim odgovorom, pogotovo znajuci da je odmor nesto cega se Englez bez velikog razloga ne odrice, upitah prilicno zacudjeno: "A zasto gospodine Q?"

"Pa znate imamo dva psa, nasa dva ljubimca, koja ne zelimo da ostavimo tako dugo." Prilicno zbunjen pokusavam da nadjem rijesenje kako da se ovaj problem prevazidje kao da se radi o mom odmoru, a ne o odmoru gopspodina Q.
"Zar nije moguce ostaviti ih u hotelu za pse tkz. kenel?"- upitah sav ponosan sto sam se sjetio tih kenela za koje sam slusao da su jako organizovani, udobni i razumije se prilicno skupi.
"Ne, nazalost to ne dolazi u obzir, razmisljali smo mi o tom i ranije, ali ne dolazi u obzir."
"Zasto pobogu gospodine Q.?" - upitah.
"Da,da htjeli smo mi to da uradimo jer zaista zena i ja volimo da putujemo, ali ako ostavimo nase ljubimce u hotelu za pse oni ce promjeniti svoj karakter, a to mi stvarno ne zelimo, niti smo na to spremni"- bio je jasan gospodin Q. Presabirajuci se da li sam dobro cuo, odlozih kasiku kojom sam hladio corbu, koja je vec bila stigla i upitah gospodina Q:"Sta je sa karakterom vasih sinova, da li se on promjenio tokom svih ovih godina van porodicne kuce?" On me pogleda dosta iznenadjeno i brisuci se salvetom ispod vec znatno otpustene donje usne odgovori: "Vrlo interesantno pitanje, nisam ranije o tome razmisljao. Vrlo interesantno ,zar ne?"

Z A O S T A V S T I N A

Mladost sama po sebi je lijepa.
Uspomene na nju svakim danom su mi sve draze.
Bila je lijepa i uzbudljiva, ne poricem. Ja sam moju
trosio u vremenu Velikog Majstora cija se trideseto-
godisnjica smrti danas obiljezava u nekim krajevima bivse mu
tvorevine, a u nekim samo pominje. Vrijeme
bezbrizno, iluzorno. Zivjelo se na kredit, na odlozeno.
Racuni su stigli. Mestrov patent, ovih godina potresa
planetu. Hoce li i ona proci kao Mestrov projekat ostaje
da vidimo?
U brojnim clancima i prigodnim televizijskim emisijama
analizira se zivot i Majstorovo djelo, a iznad svega njegova
zaostavstina. Sta je i da li je nesto ostalo?
Komentatori, istoricari i svjedoci tog vremena uglavnom
su saglasni oko njegove uloge i zasluga u II svijetskom ratu.
Oponirajuci argumenti mogu da se cuju od onih koji potezu
pitanje definicije tog rata, ko je bio glavni neprijatelj, Martovski pregovori 1943. itd.
Isticu se i tri glavna stuba njegove epohe: bratstvo i jedinstvo,
samoupravljanje i nesvrstavanje. I tu za Velikog Majstora
nastupaju problemi kada je u pitanju njegova zaostavstina.
Niti jedan od ovih stubova ne ostade da stoji. Svi se oburdase.
Ono sto za sada stoji su granice njegovih republika i pokrajine
podebljane bombama od prije deset godina. Ili kako rece jedan
mladi istoricar: ''U hladu velikog hrasta nista ne raste .''

ZUKVA

Zelenika - Boka, neposredno nakon Drugog svijetskog rata


Na jednom od brojnih zborova biraca, tada omiljenoj
komunistickoj formi prezentacije ideja, odluka i planova
partijske elite ostalom dijelu drustva, sakupio se povelik
broj mjestana, ovog u svakom pogledu koloritnog mjesta na hercegnovskoj rivjeri, nekad zvanog ''Mali Marsej''.
Glavni govornik, visoki sreski rukovodilac vec se
zahuktao i u svom poznatom stilu poceo sa parolama i uzvicima.
Publika raznovrsna, politicki ne toliko upucena, ali
sa istancanim instiktom za prezivljavanje, trudi se da pokaze svoju zainteresovanost za diskutovane teme. Neki dodjose samo da budu broj i da ih ne upisu kao one koji nisu za ''danasnjicu''. Drugi pak u svemu ovome nadjose dobar razlog da se tiho podsmjehnu ovim ''novim'' sto uzese vlast i nedorasli izazovima pocese da se hrvaju sa njima na nacin koji je bivao smijesan i tuzan u isto vrijeme. Odjednom ustaljeni ritam izlaganja govornik narusi uzvikom koji je nalikovao na krik. Taj krik iz prvog dremeza trgnu i one na kraju sale okupljene u blagom luku oko zazarene ''bubnjare''.

- Svo Kutsko polje ima da bude pod zukvom- odvali srezovac.

Nastade tajac. Iz grupe oko peci onako u po glasa zacu se:

-I hoce kako ste krenuli.-
Prvo smijeh,a onda tajac mukliji od onog prvog. Bio je to Filip Krstov nekadasnji pomorac i dobro drzeci osamdesetogodisnjak. Sjedao je naslonjene brade na prekrstenim sakama koje su se drzale na starom bagulinu kupljenom na jednom od brojnih vijadja. Njegovo izborano lice, zasjenjeno kacketom koji je rijetko skidao ostade mirno i bez pokreta. Mora da se u sebi sladio gdje mu ovako naletjese pa nije mogao,a da ne izusti. Dosta mu je bilo prica o zukvi, divljoj biljci, koja ce da postane industrijska i da zamjeni konoplju. Pamuku koji ce da se uzgaja u Kutima gdje ga nikad nije bilo nego jedino u lencunima (carsavi) i ponekoj odjeci ukoliko je bilo para da se ona kupi.
Odmah poslije ove Filipove upadice tisinu koja nastade nakon smijeha i komesanja u sali prekinu Gojko, cuvar luke. Gojko je sve ovo posmatrao naslonjen sa vanjske strane na polu otvoreni prozor. Sa par nakasljavanja i dobacivanja: oho ho, skrenu paznju zbunjenog govornika i ostalih na bini. Njegovo dobacivanje odjednom im dobro dodje da bi paznju odvukli sa ubojite i cinicne Filipove opaske, pa se uglas ostrvise na Goja:
- 'Ajde Gojko 'ajde, bolje bi bilo da odes dolje do luke i cuvas da ko sto ne ukrade nego sto tu dobacujes -. A Gojko ce na to kao iz puske:

-Nece niko, nece, svi smo ovdje-.

RAST ILI BALANS ???


Nije li kvekerski (Quakers) kredo u vezi zivotne sredine:
-da ljudi Zemlju treba da cuvaju i da se bore da svaka
generacija sledecoj je preda u boljem ili barem
istom stanju u kakvom je zatekla- podjednako daleko
od primjene kao i tek potpisani dogovor u Kopenhagenu???
Ciljevi postavljeni kopenhagenskim akordom, iako zakonski
neobavezujuci, takvi su da bi za njihovo ispunjenje bilo potrebno
da svijetska ekonomija udje u novu recesiju koja bi bila veca i duza
od svih do sada zabiljezenih.
Upravo suprotno od ovoga je ono u sta se uzdaju ekonomisti,
finansijski strucnjaci i vlade Amerike, EU, Kine, Rusije i drugih
zemalja. Skori i brzi ekonomski rast kojim bi ozdravile javne
finansije i smanjio se budzetski deficit je ono sto svi ocekuju i prizivaju.

Naravno ovi popisani i potpisani ciljevi bez obzira koliko
ambiciozni bili imaju smisla pod jednim, cinici bi rekli,
malim uslovom: -da je povecani nivo karbon dioksida i
njime prouzrokovane klimatske promjene iskljucivo
rezultat ljudske aktivnosti. Po ovom pitanju
naucni stav nije jedinstven i dok se ovo sa sigurnoscu
ne potvrdi profit i direktnu korist ce imati u prvom redu
investitori u tehnologije koje se zovu zelene
(Al Gore na primer), a najvecu stetu kao sto se i moglo
ocekivati nerazvijene zemlje.

Rast kao ekonomska kategorija podjednako je popularan i u
kapitalizmu i u socijalizmu i na Istoku i na Zapadu, a bogami i
na Sjeveru i Jugu. Rast, rast i ponovo rast slusamo vec vjekovima.
Nedavno je dobio uz sebe i pridjev odrzivi.
Od njega se i sada ocekuje da rijesi ovu ekonomsku krizu.
Onima koji su potpisali Kjoto, Kopenhagen, a spremaju se da
potpisu nesto i sledece godine u Njemackoj, nisam siguran da
je bas jasno kako stalnim insistiranjem na rastu, makar on bio
i odrziv, namjeravaju da rijese problem ocuvanja zivotne sredine
u uslovima ogranicenih i vec dobro potrosenih zivotnih
resursa na ovoj nasoj planeti.
Ne treba biti filozof da bi se doslo do zakljucka da neograniceni
rast u uslovima ogranicenih resursa ne moze beskonacno
da traje.

Rijetki su, ali ih ima, oni koji o rastu pisu i pripovjedaju na nacin
da mu suprostavljaju i kao zamjenu nude jednu drugu kategoriju
koja se zove BALANS.

Uspostavljanje balansa izmedju nasih- ljudskih potreba i resursa,
zivotnih i svih drugih koji su nam na raspolaganju, mozda bi
pomoglo u postizanju pomenutih ciljeva, preporuka i dogovora .
Zagovornici ovog prilicno nesvakidasnjeg pristupa u rjesavanju
problema covjekove zivotne sredine smatraju da bi se sadasnji
jaz izmedju pohlepe i racionalne svijesti smanjio uspostavljanjem
gore pomenutog balansa.
Mozda za ovakve ideje i ima sanse pogotovo u periodima
finansijskih kriza, kada populacija postaje manje okrenuta
materijalnim dobrima i pomognuta digitalnim svijetom
pokusava da usmjeri svoj probudjeni kulturni i intelektualni
interest. Potvrda za ovo je nedavno objavljen podatak da
u Britaniji posjeta bibliotekama u toku jednog mjeseca
prevazilazi posjetu fudbalskim mecevima. O citalackim
klubovima i grupama koje nicu kao pecurke posle kise da i ne govorimo.
Ukoliko ljudi izaberu da svoje napore u sticanju statusnih
dobara zamjene naporima u sticanju znanja i kulture ne bi
trebalo da predstavlja tragediju makar to rezultiralo i padom
Bruto Nacionalnog Proizvoda (GDP).

Ucesnici skupa u Kopenhagenu nazalost nisu bili u prilici da
se sretnu sa bivsim kraljem Butana Jigme Singye Wangchuck
(abdicirao 2006) da ih podsjeti na jednu njegovu kovanicu
iz 1980-tih GROSS NATIONAL HAPPINESS (GNH) ili u originalu:
Gross National Happiness is more important than Gross National Product.